Marko Polo: Putnik koji je otvorio vrata Istoka i zauvijek promijenio sliku svijeta

Marko Polo: Putnik koji je otvorio vrata Istoka i zauvijek promijenio sliku svijeta

Kada je u osvit 14. stoljeća na samrtnoj postelji u Veneciji ležao ostarjeli trgovac Marko Polo, okupljeni prijatelji i svećenici preklinjali su ga da spasi svoju dušu. Tražili su da povuče nevjerojatne priče iz svoje knjige, priče o gradovima s milijunima stanovnika, papirnatom novcu koji zamjenjuje zlato, crnom kamenju koje gori poput drveta i dvorovima obloženim čistim srebrom. Smatrali su ih plodom bujne mašte, ako ne i čistim obmanama. Marko ih je pogledao i izgovorio riječi koje i danas odjekuju poviješću:

"Nisam ispričao ni polovicu onoga što su moje oči vidjele, jer sam znao da mi ionako nitko ne bi vjerovao."

Marko Polo nije bio samo mletački trgovac koji se zaputio prema istoku u potrazi za svilom i začinima. Bio je most između dviju civilizacija koje su stoljećima živjele u međusobnom neznanju. Njegov put dug više od 24.000 kilometara, koji je trajao puna dvadeset i četiri ljeta, srušio je srednjovjekovne mitove o čudovištima na rubovima poznatog svijeta i zamijenio ih stvarnim zemljopisom, antropologijom i ekonomijom Azije. Njegovo djelo, poznato kao Il Milione, postalo je prvi globalni bestseler koji je dva stoljeća kasnije izravno inspirirao Kristofora Kolumba da zaplovi prema zapadu.

Korijeni: Pitanje podrijetla, otok Korčula i Mletačka Republika

Rasprava o podrijetlu obitelji Polo jedno je od najintrigantnijih pitanja mediteranske povijesti kasnoga srednjeg vijeka.Dok ga talijanska historiografija bezrezervno slavi kao mletačkog građanina, duboko ukorijenjena istočnojadranska tradicija i niz povijesnih indicija vežu rodoslovlje obitelji Polo uz dalmatinski otok Korčulu.

Dalmatinska veza: Rod De Polo na Korčuli

U 13. stoljeću, u doba kada je Marko rođen (oko 1254. godine), Jadransko more bilo je žila kucavica mletačke pomorske države (Stato da Màr). Otok Korčula, sa svojim strateškim položajem i gustim borovim šumama idealnima za brodogradnju, bio je jedno od ključnih uporišta.

U korčulanskim povijesnim arhivima, matičnim knjigama i bilježničkim zapisima prezime De Polo bilježi se stoljećima. U samom utvrđenom gradu Korčuli i danas ponosno stoji gotička kula i kuća koja se po usmenoj predaji smatra domom obitelji Polo prije njihova preseljenja u lagunu Venecije. Obiteljski grb korčulanskih De Pola sadrži četiri ptice vodarice (polojke), što heraldički izravno asocira na naziv roda.

Iako su trgovački poslovi obitelj odveli u samo središte Mletačke Republike, veza s istočnom obalom Jadrana nikada nije prekinuta. Sam Marko kasnije će se naći u vihoru pomorskog sukoba upravo pred zidinama Korčule, na mjestu gdje se krug njegova života na dramatičan način zatvorio.

Trgovačka loza: Niccolò i Maffeo Polo

Marko nije bio prvi iz svoje loze koji je kročio stazama svile. Temelje njegova nevjerojatnog života postavili su njegov otac Niccolò i stric Maffeo Polo. Oni su bili pripadnici trgovačke aristokracije, ljudi koji su shvatili da se najveća zarada ne krije u prepodaji mediteranske robe, već u izravnom kontaktu s izvorima na dalekom Istoku.

Godine 1260., dok je Marko bio tek šestogodišnji dječak u Veneciji, Niccolò i Maffeo napustili su mletačku trgovačku koloniju u Carigradu (Konstantinopolu) predosjećajući politički prevrat i povratak Bizanta. Zaputili su se prema Krimu,a odatle duž rijeke Volge u dubinu teritorija Zlatne Horde. Trgovačke rute i politička previranja vodili su ih sve dalje na istok, preko Buhare u današnjem Uzbekistanu, sve dok 1266. godine nisu stigli do prijestolnice Mongolskoga Carstva Khanbaliqa (današnjeg Pekinga).

Tamo ih je primio sam Kublaj-kan, unuk Džingis-kana i vrhovni vladar najvećeg carstva koje je svijet ikada vidio.Fasciniran europskim običajima, kršćanskom vjerom i znanjem braće Polo, Kan ih je poslao natrag papi s pismom u kojem je tražio stotinu kršćanskih učenjaka koji bi njegovu dvoru donijeli zapadna znanja, kao i ulje iz svetog groba u Jeruzalemu. Braća su se u Veneciju vratila 1269. godine, pronašavši Marka kao stasitog petnaestogodišnjaka čija je majka u međuvremenu preminula.

Polazak u nepoznato: Putovanje koje je trajalo tri i pol godine (1271. – 1275.)

Kada su Niccolò i Maffeo 1271. godine ponovno krenuli na put prema dvoru Velikog Kana kako bi ispunili obećanje,sa sobom su poveli sedamnaestogodišnjeg Marka. Nisu uspjeli osigurati stotinu učenjaka — novi papa Grgur X.dodijelio im je tek dvojicu dominikanskih fratara, no oni su se zbog straha od ratnih sukoba na Levantu ubrzo povukli i vratili u Europu. Trojica Pola nastavila su sama, noseći sa sobom samo diplomatske isprave i posvećeno ulje iz Jeruzalema.

Kroz Levant, Armeniju i Perziju

Putovanje ih je vodilo kroz drevne luke Acre i Hormuz. Marko je bio izuzetno pronicljiv promatrač:

• Mala Armenija i Ararat: Zabilježio je planinu na kojoj je, prema predaji, počivala Noina arka, kao i prve naftne izvore u Bakuu (današnji Azerbajdžan), opisujući „fontanu iz koje izvire ulje u tolikoj količini da se njime može natovariti stotinu brodova odjednom, a služi za rasvjetu i liječenje ljudi i deva“.

• Hormuški tjesnac: Prvotni plan bio je ukrcati se na brodove u perzijskoj luci Hormuz i otploviti prema Kini.Međutim, kada su vidjeli tamošnje brodove povezane običnim užadima od kokosovih vlakana bez željeznih čavala, ocijenili su ih preopasnima i donijeli sudbonosnu odluku: ići će kopnenim putem preko nekih od najsurovijih terena na planetu.

Prelazak Pamira i pustinje Gobi

Put preko krova svijeta zahtijevao je nadljudske napore. Marko se na tom dijelu puta teško razbolio, vjerojatno od malarije ili iscrpljenosti, zbog čega su proveli gotovo godinu dana u planinama Badahšana (današnji sjeveroistočni Afganistan), gdje ga je svježi planinski zrak konačno oporavio.

Zatim je uslijedio uspon na Pamirski plato, regiju toliko visoku i hladnu da je Marko primijetio kako „vatra ne gori istim sjajem niti daje jednaku toplinu kao u nizinama, a hrana se teško kuha“. Tamo je detaljno opisao divlje planinske ovce s golemim uvijenim rogovima, vrstu koju je moderna zoologija stoljećima kasnije nazvala upravo po njemu — Ovis ammon polii (Polova ovca).

Nakon Pamira čekala ih je zastrašujuća pustinja Taklamakan i rubovi pustinje Gobi. Putnici su je prelazili mjesec dana, suočavajući se s pješčanim olujama i halucinacijama. Marko bilježi priče o zlodusima pustinje koji dozivaju putnike njihovim pravim imenima, odvlačeći ih od karavane u sigurnu smrt među dinama.

Nakon tri i pol godine neprekidnog hoda, jahanja i preživljavanja, u proljeće 1275. godine, iscrpljena trojka stigla je u Shangdu (ljetnu prijestolnicu Kublaj-kana, opjevanu u kasnijoj književnosti kao Xanadu).

Na dvoru Velikog Kana: Dvadeset i četiri godine u srcu Carstva

Kublaj-kan je dočekao braću Polo s velikim počastima, a mladi Marko odmah je privukao njegovu pažnju. Za razliku od mnogih zapadnjaka koji su na Istok gledali s predrasudama, Marko je pokazao nevjerojatan talent za jezike i kulturnu prilagodbu. U kratkom roku savladao je četiri jezika (uključujući mongolski i perzijski) te pismo mongolske administracije.

Marko kao kanov diplomat i inspektor

Mongolski vladari nisu vjerovali porobljenoj kineskoj birokraciji (dinastiji Song koju su netom pokorili), ali nisu imali dovoljno vlastitih ljudi za upravljanje golemim carstvom. Stranci od povjerenja, poput obitelji Polo, bili su dragocjeni.

Kublaj-kan imenovao je Marka Pola posebnim izaslanikom i carskim inspektorom. Njegov zadatak bio je putovati u najudaljenije provincije carstva (područja današnjeg Tibeta, Yunnana, Mjanmara i južne Kine) i donositi vladaru detaljne izvještaje:

• Marko je shvatio da Kana ne zanimaju samo suhoparne brojke o prikupljenom porezu, već stvarne priče o narodima, običajima, čudima prirode i intrigama.

• Postao je carev osobni miljenik, a prema vlastitim navodima, tri je godine upravljao i velikim kineskim gradom Yangzhouom.

Šokovi civilizacijskog napretka: Što je Marko vidio u Kini?

Usporedba tadašnje Europe i mongolske Kine pod dinastijom Yuan bila je zapanjujuća. Dok su europski srednjovjekovni gradovi poput Pariza ili Londona brojali nekoliko desetaka tisuća stanovnika, živjeli u lošim higijenskim uvjetima i trgovali robom za metalni novac, Marko Polo svjedočio je civilizaciji koja je bila stoljećima ispred Zapada:

1. Hangzhou (Kinsaj) — Grad neba: Marko ga opisuje kao najveličanstveniji grad na svijetu s krugom od stotinu milja, dvanaest tisuća kamenih mostova ispod kojih prolaze brodovi, popločanim ulicama, javnim kupatilima i jezerom okruženim palačama. Grad je imao razvijen sustav odvoza smeća, protupožarne straže i tržnice prepune egzotične hrane.

2. Papirnati novac (Fiat valuta): Marko je s nevjericom promatrao kako car uzima koru duda, prerađuje je u papir i carskim pečatom pretvara u platežno sredstvo. Zapisao je kako se tim listićima papira može kupiti sve: svila,zlato, drago kamenje i konji, a svatko tko bi odbio primiti papirnati novac bio bi kažnjen smrću. Europi su trebala stoljeća da usvoji ovaj koncept.

3. Crno kamenje koje gori (Ugljen): Opisao je kako ljudi u Kini vade iz planina crne stijene koje gore dulje i bolje od drveta, omogućujući stanovništvu tople kupke svakoga dana u tjednu.

4. Carski poštanski sustav (Örtöö): Razgranata mreža jahača s relejnim postajama svakih 40 kilometara omogućavala je porukama da prevale stotine kilometara u jednom danu. Jahači su nosili zvončiće kako bi ih na postajama čuli i pripremili odmorene konje prije nego što bi prethodni uopće stali.

5. Vatrostalni azbest i barut: Opisao je tkanine koje se ne mogu zapaliti (azbestna vlakna) i vojnu primjenu eksplozivnih naprava punjenih sumporom i salitrom.

Povratak kući i epska pomorska ekspedicija

Godine su prolazile, a braća Polo i Marko postajali su sve bogatiji, ali i svjesniji političke opasnosti. Kublaj-kan je stario (imao je preko 70 godina), a njegova smrt značila bi siguran progon ili ubojstvo stranaca koji su uživali njegovu milost. No, Kan ih nije želio pustiti. Smatrao ih je dragocjenim savjetnicima i zabavljačima.

Prilika za bijeg ukazala se 1292. godine. Argun-kan, mongolski vladar Ilkanata u Perziji i carev pranećak, ostao je bez svoje voljene supruge. Prema njezinoj posljednjoj želji, nova mladenka morala je potjecati iz njezina mongolskog plemena. Iz Kine je odabrana sedamnaestogodišnja princeza Kököchin. Budući da su kopneni putovi kroz središnju Aziju bili blokirani lokalnim ratovima, jedini izbor bio je put morem. Mongolski izaslanici nisu poznavali pomorstvo,pa su preklinjali Kana da dopusti mletačkim pomorcima, obitelji Polo, da vode flotu. Kan je nevoljko pristao.

Put kroz pakao južnih mora

Kublaj-kan im je osigurao flotu od četrnaest velikih brodova s četiri jarbola, posadu od nekoliko stotina mornara i zlatnu pločicu (paiza) koja je nositelju garantirala apsolutni autoritet i opskrbu na svakom pedlju mongolskog teritorija.

Ekspedicija je krenula iz luke Quanzhou, plovila uz obale Vijetnama, zaustavila se pet mjeseci na Sumatri čekajući povoljan monsunski vjetar kako bi izbjegla pirate i oluje, te prešla Bengalski zaljev do Šri Lanke i Indije. Marko je detaljno opisao indijske bisere, yogije koji piju pepeo pomiješan s vodom i obrede spaljivanja udovica (sati).

Putovanje je bilo izuzetno smrtonosno: od više od 600 putnika i članova posade, samo osamnaest ljudi preživjelo je put do Perzije, uključujući princezu Kököchin i trojicu Pola. Kada su stigli, saznali su da je zaručnik Argun već umro,pa su princezu udali za njegova sina Ghazana.

Nakon što su u Perziji primili vijest da je i sam Kublaj-kan preminuo 1294. godine, putnici su shvatili da se više nemaju kamo vratiti osim kući. Preko Trapezunta na Crnom moru i Carigrada, Marko, Niccolò i Maffeo uplovili su u venecijansku lagunu 1295. godine, nakon punih dvadeset i četiri godine izbivanja.

Povratak u Veneciju: Prepoznavanje i šok sugrađana

Prema legendi koju prenosi mletački biograf Giovanni Battista Ramusio, kada su se trojica putnika pojavila pred obiteljskom palačom u četvrti San Giovanni Crisostomo, rođaci ih uopće nisu prepoznali.

Bili su odjeveni u prljave, poderane mongolske halje od grubog sukna, njihova lica bila su ogrubjela od vjetra i sunca, a mletački materinji jezik govorili su s teškim stranim naglaskom, često miješajući mongolske i tatarske riječi. Vrata su im isprva bila zatvorena.

Kako bi dokazali svoj identitet, obitelj Polo priredila je raskošnu gozbu za mletačko plemstvo:

• Tijekom večeri, presvlačili su se nekoliko puta, svaki put u sve raskošnije grimizne i svilene haljine, dajući prethodnu odjeću slugama.

• Kada su se gosti nasitili, Marko je uzeo staru, poderanu tatarsku odjeću u kojoj su stigli. Pred zapanjenim pogledima uzvanika, nožem je rasparao šavove i postave kaputa.

• Iz tkanine su se na stol prosule gomile rubina, safira, smaragda, dijamanata i tirkiza koje su godinama sakupljali i skrivali od razbojnika.

Sumnje su istoga trenutka nestale: trojica zaboravljenih putnika postali su najbogatiji i najtraženiji građani Venecije.

Bitka kod Korčule (1298.) i sudbonosna tamnica u Genovi

Mirni život uglednog trgovca nije dugo potrajao. Trgovačko rivalstvo između dviju najmoćnijih pomorskih republika na Mediteranu — Venecije i Genove — eruptiralo je u sveopći rat za kontrolu nad pomorskim putovima Levanta i Jadrana.

Sukob dviju velesila na istočnom Jadranu

Dana 8. rujna 1298. godine, u akvatoriju između otoka Korčule i poluotoka Pelješca, odigrala se jedna od najvećih pomorskih bitaka srednjovjekovnog svijeta — Bitka kod Korčule.

• Mletačka flota pod zapovjedništvom admirala Andrea Dandola brojala je 95 galija.

• Genoveška flota pod vodstvom Lamba Dorije imala je 78 galija, no genoveški admiral primijenio je briljantnu vojnu taktiku zadržavanja pričuvnih brodova iza rta s povoljnim vjetrom.

Marko Polo osobno je financirao opremanje jedne velike mletačke galije i njome zapovijedao u borbi. Bitka je bila krvava i nemilosrdna. Završila je katastrofalnim porazom Venecije: uništeno je ili zarobljeno čak 85 mletačkih brodova, admiral Dandolo počinio je samoubojstvo udarivši glavom o jarbol kako ne bi pao u ropstvo, a sedam tisuća Mlečana odvedeno je u genoveško zarobljeništvo. Među njima je bio i četrdesetčetverogodišnji Marko Polo.

Umjesto da ga uništi, tamnica u zgradi današnje palače San Giorgio u Genovi donijela je Marku Polu besmrtnost. Tamo je dijelio ćeliju s piscem viteških romansi Rustichellom iz Pise, čovjekom koji je već bio zarobljen u ranijim sukobima.

Rustichello je bio profesionalni pripovjedač koji je pisao na tadašnjem književnom francusko-talijanskom jeziku (franco-italien). Kada je čuo nevjerojatne priče svog mletačkog sustanara, shvatio je da u rukama ima remek-djelo.Marko je poslao pisma u Veneciju tražeći od oca svoje trgovačke bilježnice i dnevnike koje je donio s Istoka.

Tijekom 1298. i 1299. godine, u vlažnoj ćeliji, Marko je diktirao svoja sjećanja, a Rustichello ih je pretvarao u tekst.Knjiga je izvorno naslovljena kao Devisement du Monde (Opis svijeta), no u povijesti će postati slavna pod nazivom Il Milione (skraćenica od njegova obiteljskog nadimka Emilione) ili Knjiga svjetskih čudesa.

Anatomija djela: Zašto je „Il Milione“ promijenio povijest?

Kada su 1299. godine Genova i Venecija potpisale mirovni sporazum, Marko Polo pušten je na slobodu, noseći sa sobom rukopis koji će uskoro zapaliti Europu. U vrijeme prije izuma tiskarskog stroja, knjiga se prepisivala ručno. U svega nekoliko desetljeća prevedena je na latinski, venecijanski, toskanski, njemački i francuski jezik, postavši najumnožavaniji sekularni tekst srednjega vijeka (sačuvano je oko 150 srednjovjekovnih rukopisa).

Književni i znanstveni stil

Za razliku od drugih srednjovjekovnih hodočasnika i putopisaca čiji su tekstovi bili prožeti vjerskim misticizmom,čudima i moralnim poukama, Marko Polo pisao je kao iskusan trgovac i carski administrator:

• Bilježio je udaljenosti u danima hoda,

• Popisivao je što koja zemlja proizvodi (začine, svilu, rubine, slonovaču),

• Opisivao je religije bez inkvizitorske osude (dokumentirajući islam, budizam, nestorijansko kršćanstvo i idolopoklonstvo),

• Analizirao je vojne formacije, oružje i običaje ratovanja Mongola.

Bio je to prvi europski empirijski uvid u stvarno stanje na azijskom kontinentu.

Posljednje godine i trajna ostavština

Nakon povratka u Veneciju, Marko se oženio Donatom Badoer, kćeri mletačkog trgovca, s kojom je dobio tri kćeri:Fantinu, Bellellu i Moretu. Kupio je veliku palaču na trgu San Giovanni Crisostomo, gdje je mirno živio baveći se trgovačkim poslovima i financiranjem manjih pomorskih pothvata.

Nikada više nije napustio Veneciju. Sugrađani su ga često posjećivali, a djeca su trčala za njim na ulici vičući:„Gospodine Marko, ispričajte nam još jednu od svojih tisuću laži!“ Njegovo prezime i priče donijeli su mu nadimak Messer Marco Milioni.

Preminuo je 8. siječnja 1324. godine u dobi od oko sedamdeset godina, što je za tadašnje prilike bila duboka starost.Pokopan je u crkvi San Lorenzo, no njegova je grobnica uništena tijekom rekonstrukcije crkve u 16. stoljeću, pa mu se kosti danas smatraju izgubljenima. U svojoj oporuci oslobodio je svog tatarskog roba Petra, kojeg je doveo iz Azije, i ostavio mu značajan novčani iznos.

Inspiracija za Doba velikih geografskih otkrića

Utjecaj Marka Pola na svjetsku povijest nemoguće je precijeniti. Karta svijeta fra Maura iz 1450. godine, kao i globus Martina Behaima iz 1492., temeljili su svoje prikaze Azije izravno na njegovim koordinatama i opisima.

Najslavniji čitatelj njegove knjige bio je genoveški pomorac Kristofor Kolumbo:

• Kolumbo je posjedovao vlastiti primjerak latinskog prijevoda knjige Marka Pola,

• Rubove stranica ispunio je sa stotinama vlastitih rukopisnih bilješki,

• Kada je 1492. godine zaplovio preko Atlantika, Kolumbo je u džepu nosio pismo španjolskih vladara namijenjeno Velikom Kanu u Kini, vjerujući da će ploveći na zapad stići ravno u bogate luke Kinsaja i Cipanga (Japana) o kojima je čitao kod Marka Pola. Umjesto Azije, nabasao je na Ameriku.

Kronologija putovanja i ključnih događaja

Kulturni utjecaj i naslijeđe: Zašto ga pamtimo?

Ime Marka Pola postalo je globalni sinonim za istraživanje nepoznatog, pomicanje granica i susret različitih kultura:

• U znanosti: Asteroid 2945 Zanstra preimenovan je njemu u čast, kao i krater na Mjesecu (krater Marco Polo).Znanstveni rod ovaca Ovis ammon polii nosi njegovo ime.

• U zrakoplovstvu i prometu: Međunarodna zračna luka u Veneciji ponosno nosi ime Aeroporto di Venezia Marco Polo.

• Na Korčuli: Grad Korčula razvio je svjetski prepoznatljiv kulturni identitet temeljen na njegovu imenu, s Muzejom Marka Pola, interpretacijskim centrima i tradicionalnim viteškim igrama poput Moreške koje oživljavaju duh stoljetnih pomorskih bitaka Mediterana.

Marko Polo nije bio osvajač s mačem, niti misionar koji je silom nametao svoja uvjerenja. Bio je promatrač, čovjek otvorenog uma koji je s jednakim poštovanjem slušao budističke redovnike, mongolske konjanike, perzijske astronome i kineske trgovce. Njegova najveća zasluga nije bila samo u tome što je Europi otkrio Aziju, već što je svijetu pokazao da s druge strane horizonta ne žive čudovišta, nego ljudi s bogatom kulturom, mudrošću i znanjem od kojih se može učiti.

Mjerodavni povijesni izvori i literatura

• Gradski muzej Korčula – Službena ustanova koja čuva arhivsku građu, rodoslovlja i povijesne artefakte vezane uz prisutnost obitelji Polo na Korčuli i Bitku kod Korčule 1298. godine.

• Biblioteca Nazionale Marciana Venecija – Čuvar izvornih venecijanskih manuskripata, oporuke Marka Pola i ranih prijepisa djela Il Milione.

• Leksikografski zavod Miroslav Krleža – Hrvatska enciklopedija: Polo, Marko – Temeljni znanstveni biografski i historiografski pregled života i djela.

• British Library – The Travels of Marco Polo – Digitalizirane zbirke ranih iluminiranih rukopisa i analiza utjecaja Polovih putovanja na europsku kartografiju.

• Bibliothèque nationale de France (BnF) – Izvorno digitalizirano izdanje rukopisa Le Livre des Merveilles(Français 2810), jednog od najraskošnijih oslikanih primjeraka Polova putopisa iz 15. stoljeća.

• Columbia University – The Mongols in World History – Akademski projekt posvećen analizi vladavine Kublaj-kana i položaja stranih izaslanika na dvoru dinastije Yuan.