Split VODIČ I POVIJEST

Povijest Splita: Od Dioklecijanove carske rezidencije do mediteranske metropole

Povijest Splita jedinstven je urbanistički, kulturni i politički fenomen u svjetskim razmjerima. Za razliku od većine europskih gradova koji su rasli postupnim širenjem ranih agrarnih ili trgovačkih naselja, urbana jezgra Splita nastala je obrnutim procesom — naseljavanjem unutar već postojeće, monumentalne kasnoantičke palače rimskoga cara Dioklecijana. Tijekom više od sedamnaest stoljeća neprekinutog života, poganski carski mauzolej preobražen je u kršćansku katedralu, vojni kastrum u živu srednjovjekovnu komunu, a nekadašnja ladanjska rezidencija postala je središte hrvatske renesansne književnosti, mletački trgovački bastion i naposljetku drugi najveći grad suvremene Republike Hrvatske.

Prapovijesni korijeni i grčko-ilirska prisutnost na splitskom poluotoku

Iako se službenim rođendanom grada tradicionalno uzima početak gradnje Dioklecijanove palače krajem 3. stoljeća poslije Krista, arheološki nalazi nedvosmisleno potvrđuju da je prostor splitskog poluotoka — smješten između Kaštelanskog zaljeva na sjeveru i Splitskog kanala na jugu, podno brda Marjana i planinskog lanca Mosora — bio naseljen tisućama godina ranije.

Paleolitik, neolitik i brončano doba

Najstariji tragovi ljudske prisutnosti u širem splitskom okruženju potječu iz starijeg kamenog doba (paleolitika), o čemu svjedoče nalazi kremenog oruđa u špiljama na obroncima Kozjaka i Mosora (poput špilje Kopačine na obližnjem Braču i nalazišta u zaleđu Klisa).

Tijekom neolitika i eneolitika (bakrenog doba), plodno polje na prostoru današnjeg Splita te obilje izvora pitke vode u podnožju Marjana i u uvali Spinut privukli su sjedilačke zajednice:

• Tijekom zaštitnih arheoloških istraživanja unutar same Dioklecijanove palače te na lokalitetima Gripe, Manuša i Lučac, pronađeni su ulomci impresso-keramike i kamenih sjekira.

• U brončanom i željeznom dobu ovim prostorom dominiraju ilirska plemena, ponajprije Delmati (Dalmati), po kojima će cijela rimska provincija kasnije dobiti ime. Delmati su na strateškim uzvisinama (poput gradine na Marjanu, Sutikve i Klisa) podizali suhozidna utvrđena naselja (gradine) s kojih su kontrolirali pomorske rute i poljoprivredna polja.

Grčka kolonizacija i misterij naselja Aspalathos

U 4. stoljeću pr. Kr. jadranskim prostorom šire se grčki kolonisti sa Sicilije (Sirakuza) i otoka Visa (Issa). Isejski Grci osnivaju na kopnu emporije (trgovačke postaje) Tragurion (Trogir) i Epetion (Stobreč), između kojih se nalazi današnji Split.

U tom kontekstu u antičkim se izvorima i kasnijim kartama (poput Tabula Peutingeriana) pojavljuje toponim Spalatum, izveden iz grčkog naziva Aspalathos (\Ἀσπ\άλαθ\ο\ς\Ἀσπ\άλαθ\ο\ς).

• Etimologija: Najšire prihvaćena znanstvena teorija povezuje ime grada s grčkim nazivom za brnistru ili žuku (Spartium junceum ili Calicotome spinosa), grmoliku biljku žutih cvjetova koja u proljeće prekriva padine Marjana i okolnih brda. Druga lingvistička teorija veže postanak imena uz kasnolatinsku riječ palatium (palača),odnosno sintagmu in palatio (u palači), iz čega se razvio romanski oblik Spalato, a potom hrvatski Split.

• Arheološki dokazi: Tijekom istraživanja ispod Dioklecijanove palače (posebno na prostoru Peristila, katedrale i jugoistočnog kvadranta) otkriveni su ostatci zidova, helenističke keramike, amfora i ranorimskih gospodarskih objekata (villae rusticae), kao i bazilikalnih građevina, što dokazuje da Dioklecijan nije gradio na potpuno pustom terenu, već na prostoru postojećeg manjeg lučkog i agrarnog naselja Aspalathos.

Antička Salona: Metropola rimske Dalmacije

Povijest Splita ne može se razumjeti bez razumijevanja Salone (današnji Solin), smještene svega pet kilometara sjeveroistočno, uz ušće rijeke Jadro u dnu Kaštelanskog zaljeva.

Uspon Salone do ranga kolonije

Salona je prvotno bila ilirsko-grčko pristanište koje je u 1. stoljeću pr. Kr., tijekom građanskog rata između Cezara i Pompeja, stalo na stranu Julija Cezara. U znak zahvalnosti, Cezar ju je uzdigao na rang rimske kolonije s punim imenom Colonia Martia Iulia Salona.

Nakon što su Rimljani 9. godine poslije Krista konačno slomili Veliki ilirski (Batonov) ustanak, Salona postaje upravno, vojno, gospodarsko i kulturno središte cijele rimske provincije Dalmacije (Dalmatia), koja se prostirala od Jadrana sve do blizu rijeke Save i Drine.

• Urbana raskoš: Na vrhuncu moći u 3. i 4. stoljeću, Salona je imala oko 60.000 stanovnika. Bila je opasana snažnim zidinama s kulama, imala je forum, kapitolij, teatar, golemi amfiteatar za više od 15.000 gledatelja,javne terme, akvedukt i razgranatu lučku infrastrukturu.

• Rano kršćanstvo i salonitanski mučenici: Salona je bila jedno od najranijih žarišta kršćanstva na zapadnom Balkanu. Krajem 3. i početkom 4. stoljeća, za vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana, u salonitanskom amfiteatru ili njegovoj blizini pogubljeni su brojni kršćanski mučenici: biskup sv.ujam (Domnius) 304. godine,svećenik Asterije, đakon Septimije te vojnici Anastazije (Staš) i Maur. Upravo će kosti sv. Dujma stoljećima kasnije postati najsvetija relikvija grada Splita, ironijom povijesti pohranjena u mauzoleju cara koji ga je dao pogubiti.

Car Dioklecijan i gradnja Palače (295. – 305. godine)

Prijelomni trenutak za postanak Splita vezan je uz životni put Gaja Aurelija Valerija Dioklecijana (Gaius Aurelius Valerius Diocletianus, izvorno Diokles), rođenog oko 244. godine u neposrednoj blizini Salone u obitelji skromnog podrijetla.

Reformator Rimskoga Carstva i sustav tetrarhije

Zahvaljujući vojničkim sposobnostima, Diokles se probio kroz vojnu hijerarhiju te je 284. godine od strane legija u Nikomediji proglašen carem. Njegova dvadesetogodišnja vladavina zaustavila je polustoljetnu krizu Carstva:

1. Uvođenje tetrarhije (vladavine četvorice): Podijelio je upravljanje golemim Carstvom na dva augusta (on na Istoku, Maksimijan na Zapadu) i dva cezara (Galerije i Konstancije Klor), čime je stabilizirao granice i spriječio vojne uzurpacije.

2. Dominat i sakralizacija vlasti: Umjesto dotadašnjeg principata (gdje je car formalno bio „prvi među jednakima“), uveo je dominat — car postaje Dominus et Deus (Gospodar i Bog), okružen istočnjačkim dvorskim ceremonijalom, noseći grimizni plašt i zlatnu dijademu. Dioklecijan se proglasio izravnim potomkom vrhovnog rimskog boga Jupitera (Iovius).

3. Gospodarske i upravne reforme: Proveo je poreznu reformu, odvojio civilnu od vojne vlasti te 301. godine izdao čuveni Edikt o maksimalnim cijenama (Edictum de pretiis rerum venalium) kako bi suzbio inflaciju.

Gradnja i arhitektura Dioklecijanove palače

Oko 295. godine Dioklecijan donosi odluku o gradnji monumentalne rezidencije u rodnom kraju, u uvali Aspalathosa,u koju se planirao povući nakon abdikacije. Palača je građena punih deset godina.

Građevinski materijal i logistika

Za gradnju je korišten vrhunski bijeli vapnenac iz kamenoloma na otoku Braču (škrip i okolica Pučišća) te sa segetskih kamenoloma kod Trogira, sedra iz korita obližnjih rijeka za svodove, dok je opeka većinom proizvedena u lokalnim salonitanskim radionicama. Za unutarnje ukrašavanje Dioklecijan je dao dopremiti crveni i sivi granit te porfir iz Egipta (uključujući više od 3.500 godina stare egipatske sfinge iz doba faraona Tutmozisa III.), kao i skupocjeni mramor s otoka Prokonnesosa u Mramornom moru.

Opskrba pitkom vodom riješena je gradnjom monumentalnog Dioklecijanova vodovoda dugog 9 kilometara, koji je dovodio vodu s izvora rijeke Jadro uz kapacitet koji je višestruko nadmašivao potrebe same palače.

Tlocrt i prostorna koncepcija: Spoj kastruma i luksuzne vile

Dioklecijanova palača u povijesti arhitekture zauzima jedinstveno mjesto jer spaja dva dotad odvojena građevinska tipa: rimski vojni logor (castrum) i raskošnu helenističku ladanjsku vilu (villa urbana).

• Dimenzije i vanjski bedemi: Palača ima oblik nepravilnog pravokutnika (trapeza) dimenzija približno 215 metara (istok–zapad) × 180 metara (sjever–jug), pokrivajući površinu od oko 38.000 četvornih metara. Bila je opasana masivnim zidinama visokim do 26 metara i debelim više od 2 metra, ojačanim sa 16 obrambenih kula (četiri velike kutne četverokutne kule, šest osmerokutnih kula uz ulazna vrata te šest manjih pravokutnih kula). Jedino južno pročelje, okrenuto izravno prema moru, nije imalo kule, već monumentalnu trijemsku galeriju (cryptoporticus) sa 42 arkade kroz koju se pružao pogled na otoke.

• Četvora vrata i ulice: U palaču se ulazilo kroz troja kopnena vrata s dvostrukim obrambenim dvorištima (propugnaculum):

  • Sjeverna — Zlatna vrata (Porta Aurea): Glavni i najraskošnije ukrašeni ulaz iz smjera Salone.

  • Istočna — Srebrna vrata (Porta Argentea): Vodila su prema Epetionu (Stobreču).

  • Zapadna — Željezna vrata (Porta Ferrea): Jedina vrata koja su ostala u neprekinutoj funkciji kroz svih 17 stoljeća do danas.

  • Južna — Mjedena vrata (Porta Aenea): Skromniji izlaz koji je kroz podrumske dvorane vodio izravno na morsko pristanište.

• Križanje ulica i podjela: Dvije glavne ulice obrubljene trijemovima s kolonadama — Cardo (sjever–jug) i Decumanus (istok–zapad) — sjekle su se pod pravim kutom i dijelile palaču na dva funkcionalna dijela:

  1. Sjeverna polovica: Namijenjena carskoj straži, posluzi, vojsci, skladištima i vjerojatno radionicama za preradu vune i izradu vojničkih odora (gynaeceum Iovense).

  2. Južna polovica (Carski rezidencijalni i sakralni kompleks): U središtu se nalazio Peristil — otvoreno obredno dvorište okruženo granitnim korintskim stupovima koji su po prvi put u povijesti rimske arhitekture izravno povezani lukovima (arhivolti bez gređa), čime je najavljena srednjovjekovna romanička arhitektura. Istočno od Peristila uzdizao se osmerokutni Carev mauzolej okružen peripterom od 24 stupa, dok se zapadno nalazio tzv. Jupiterov hram (danas Krstionica sv. Ivana) te još dva kružna hrama (Cibelin i Venerin). Južno od Peristila, preko kružnog Vestibula s kupolom, ulazilo se u privatne carske odaje (blagovaonigu – triclinium, dvorane za audijencije, spavaonice i privatne terme), čiji je identičan tlocrt sačuvan u monumentalnim Podrumima Dioklecijanove palače koji su služili za nivelaciju nagnutog terena.

Abdikacija, Sabor u Karnuntumu i Dioklecijanova smrt

Dana 1. svibnja 305. godine, Dioklecijan je u Nikomediji učinio korak bez presedana u dotadašnjoj rimskoj povijesti — dobrovoljno se odrekao carske vlasti i povukao u svoju palaču u Aspalathosu.

Kada se sustav tetrarhije ubrzo raspao u građanskim ratovima, suvladari su ga 308. godine na sastanku u Karnuntumu (Carnuntum) preklinjali da se vrati na prijestolje. Dioklecijan ih je odbio glasovitom rečenicom koju bilježi povjesničar Aurelije Viktor:

"Kad biste u Saloni mogli vidjeti kupus koji sam vlastitim rukama zasadio, nikada mi ne biste predlagali da taj mir zamijenim olujama nezajažljive pohlepe za vlašću."

Dioklecijan je u palači preminuo (prema većini izvora između 311. i 316. godine) te je u grimiznom plaštu položen u porfirni sarkofag unutar svoga mauzoleja. Tijekom 4. i 5. stoljeća palača je ostala u vlasništvu rimskog carskog dvora:u njoj su povremeno boravili svrgnuti članovi carskih obitelji, a od 475. do 480. godine u njoj je živio i ubijen Julije Nepot, posljednji legitimni car Zapadnoga Rimskog Carstva (priznat od Konstantinopola).

Od Palače do Grada: Rano srednjovjekovlje (7. – 11. stoljeće)

Konačna preobrazba carske rezidencije u pravi grad dogodila se u prvoj polovici 7. stoljeća, u jeku velike seobe naroda.

Pad Salone i bijeg stanovništva u Palaču

Oko 614. godine (ili prema novijim historiografskim i arheološkim revizijama sredinom 7. stoljeća), prodori Avara i Slavena srušili su obranu Salone. Grad je opljačkan i spaljen, a preživjelo romansko stanovništvo pobjeglo je na obližnje otoke (Brač, Šoltu, Hvar, Vis).

Prema kronici Historia Salonitana (Splitska povijest), koju je u 13. stoljeću napisao splitski arhiđakon Toma Arhiđakon (1200. – 1268.), nekoliko desetljeća kasnije ugledni salonitanski patricij Sever Veliki (Severus Magnus) pozvao je izbjeglice s otoka da se vrate na kopno. Budući da je golemu Salonu bilo nemoguće braniti, naselili su se unutar moćnih zidina Dioklecijanove palače:

• Bogatiji građani zauzeli su nadzemne palače i odaje,

• Siromašniji slojevi podigli su drvene kućice unutar dvorišta, trijemova, pa čak i u podrumima i unutar obrambenih kula.

Tada počinje fascinantni proces „parazitske urbanizacije“: carske dvorane dijele se pregradnim zidovima na manje stanove, arkade Peristila i južnog pročelja zazidavaju se kako bi se dobio stambeni prostor, a ulice se sužavaju.

Ivan Ravenjanin i pokrštavanje Palače

Sredinom 7. stoljeća (oko 650. godine), papinski legat Ivan Ravenjanin postaje prvi splitski nadbiskup, čime Split formalno preuzima naslijeđe i metropolitansku čast uništene Salonitanske nadbiskupije.

Ivan Ravenjanin provodi simboličku i stvarnu kristijanizaciju palače:

1. Iz Dioklecijanova mauzoleja uklanja poganske idole i carev sarkofag te građevinu posvećuje Blaženoj Djevici Mariji — čime mauzolej progonitelja kršćana postaje Splitska katedrala (Katedrala sv. Dujma).

2. Iz ruševina salonitanskih bazilika u novu katedralu svečano prenosi moći (relikvije) sv. Dujma i sv. Staša (Anastazija).

3. Poganski Jupiterov hram pretvara u Krstionicu sv. Ivana Krstitelja.

Bizantska Dalmacija i odnos s hrvatskim vladarima

Tijekom ranog srednjeg vijeka Split je formalno dio bizantske teme Dalmacije (Thema Dalmatia), uživajući široku autonomiju. Grad je bio romanska enklava okružena hrvatskim zaleđem kojim su vladali knezovi i kraljevi iz dinastije Trpimirovića sa sjedištima u obližnjem Klisu, Solinu i Bijaćima.

Odnosi Splita i hrvatskih vladara bili su dinamični i isprepleteni:

• Knez Trpimir (845. – 864.) i knez Branimir održavali su bliske veze sa splitskim klerom.

• Godine 925. i 928. u splitskoj katedrali održani su znameniti Splitski crkveni sabori u nazočnosti hrvatskoga kralja Tomislava i zahumskog kneza Mihajla Viševića. Na tim je saborima splitski nadbiskup potvrđen kao metropolit nad cjelokupnom crkvom od Jadrana do Drave (ukinovši ninsku biskupiju biskupa Grgura Ninskog),dok se istodobno raspravljalo o ograničavanju slavenskog bogoslužja i glagoljice u korist latinskog jezika.

• U 11. stoljeću, za vladavine kraljeva Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira (koji je 1075. godine okrunjen u bazilici sv. Petra i Mojsija u obližnjem Solinu od strane papinskog legata Gebizona), u Split sve intenzivnije prodire hrvatski etnički i jezični element. U Krstionici splitske katedrale tada nastaje čuveni plutej s reljefnim prikazom hrvatskog vladara na prijestolju (često identificiranog kao Petar Krešimir IV. ili Zvonimir).

Razvijeni srednji vijek: Autonomna komuna između Ugarske i Venecije (1102. – 1420.)

Ulaskom Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom 1102. godine, ugarsko-hrvatski kralj Koloman dolazi pred zidine Splita. Nakon kraće opsade, Splićani mu otvaraju vrata pod uvjetom da kralj potvrdi njihove stare gradske povlastice (privilegia), oslobođenje od poreza i pravo na samostalan izbor gradskoga kneza i biskupa.

Širenje grada izvan Palače i spajanje dvaju dijelova

Kako je broj stanovnika neprestano rastao, prostor unutar Dioklecijanovih zidina postao je pretijesan. Grad se počinje širiti zapadno od Željeznih vrata, gdje nastaje Novi grad (Burgus ili Civitas nova) s novim središnjim trgom — Pjacom (Trg sv. Lovre, danas Narodni trg).

U 13. i 14. stoljeću taj zapadni dio opasan je novim srednjovjekovnim zidinama, čime se površina utvrđenog Splita udvostručila. Na Pjaci niču gotičke palače plemića (poput palače Cipci i Karepić) te sklop stare Gradske vijećnice i Kneževa dvora.

Kulturni i umjetnički procvat 13. stoljeća

Trinaesto stoljeće predstavlja jedno od najsjajnijih razdoblja u povijesti srednjovjekovnog Splita:

• Majstor Buvina (1214.): Domaći kipar i drvorezbar Andrija Buvina izrađuje monumentalne vratnice splitske katedrale od orahova drva. Na dva krila vrata izrezbareno je 28 polja s prizorima iz života Isusa Krista (od Navještenja do Uzašašća), uokvirenih bogatom romaničkom ornamentikom. Buvinine vratnice ubrajaju se među najbolje očuvane spomenike drvenog romaničkog kiparstva u čitavoj Europi.

• Zvonik sv. Dujma: Počinje gradnja čuvenog romaničko-gotičkog zvonika katedrale (započet sredinom 13.stoljeća pod pokroviteljstvom ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. i njegove supruge Marije Laskaris, a dovršen tek u 16. stoljeću), na kojem su radili najbolji klesari, uključujući majstora Ottoa i radionicu majstora Radovana.

• Splitski statut iz 1312. godine: Kako bi okončali frakcijske borbe među splitskim plemićkim rodovima,Splićani za gradskog potestata (načelnika) dovode pravnika Percevala iz Ferma u Italiji. On 1312. godine kodificira Splitski statut — sveobuhvatni zakonik u šest knjiga koji je precizno regulirao ustavno ustrojstvo komune, građansko, kazneno i pomorsko pravo, pa čak i komunalnu higijenu, protupožarne mjere i zabranu prolijevanja nečistoća na ulice.

Doba Šubića, bosanskih kraljeva i Hrvoja Vukčića Hrvatinića

Tijekom 13. i 14. stoljeća Split često mijenja vrhovne gospodare u borbi za očuvanje autonomije:

• Krajem 13. i početkom 14. stoljeća gradom upravljaju moćni hrvatski velikaši Šubići Bribirski (ban Pavao I. i Mladen II.).

• Od 1327. do 1357. grad priznaje mletačko vrhovništvo, a nakon Zadarskog mira (1358.) vraća se u sastav ugarsko-hrvatskog kraljevstva pod vlašću kralja Ludovika I. Anžuvinca.

• Početkom 15. stoljeća, tijekom dinastičkih borbi između Žigmunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog,Ladislav Napuljski imenuje bosanskoga vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića hercegom splitskim (dux Spalati,1403. – 1413.). Hrvoje u Splitu kuje vlastiti srebrni novac, stoluje u gradu, a za splitsku crkvu daje izraditi bogato iluminirani glagoljski Hrvojev misal.

Četiri stoljeća pod krilima mletačkog lava (1420. – 1797.)

Nakon što je kralj Ladislav Napuljski 1409. godine prodao svoja prava na Dalmaciju Mletačkoj Republici za 100.000 dukata, mletačka flota postupno zauzima dalmatinske gradove. Dana 29. lipnja 1420. godine, suočen s mletačkom pomorskom blokadom pod zapovjedništvom admirala Pietra Loredana, Split se predaje Veneciji. Time započinje razdoblje mletačke uprave koje će trajati punih 377 godina.

Gubitak političke autonomije i gospodarska ograničenja

Ulaskom u mletački posjed (Stato da Màr), Split gubi samostalnost:

• Na čelu grada više nije izabrani potestat, već mletački plemić s titulom knez-kapetan (conte e capitano) kojeg šalje Veliko vijeće iz Venecije.

• Venecija uvodi strogi merkantilistički monopol: cjelokupna prekomorska trgovina morala se odvijati preko Venecije, a splitskim je trgovcima ograničena slobodna plovidba.

• Unutarnja samouprava ostala je u rukama zatvorenog Velikog vijeća splitskih plemića, što je izazivalo stalne socijalne napetosti s građanima i pučanima (obrtnicima i težacima iz predgrađa Veli Varoš, Dobri, Manuš i Lučac).

Humanizam, renesansa i Marko Marulić

Unatoč političkim ograničenjima i sve bližoj osmanskoj opasnosti, 15. i 16. stoljeće donose zlatno doba splitske kulture, umjetnosti i književnosti:

• Juraj Dalmatinac (Giorgio da Sebenico): Slavni kipar i graditelj sredinom 15. stoljeća boravi u Splitu. U katedrali sv. Dujma podiže remek-djelo kasne gotike — kapelu i oltar sv. Staša (1448.) s realističnim prikazom Bičevanja Krista, a u zlatnoj četvrti Palače gradi raskošnu veliku palaču Papalić u stilu cvjetne gotike i rane renesanse (danas sjedište Muzeja grada Splita).

• Andrija Aleši: Suradnik Jurja Dalmatinca koji u Krstionici i u katedrali ostavlja vrsna renesansna kiparska djela.

• Marko Marulić (1450. – 1524.) i splitski humanistički krug: U palači Papalić okuplja se krug splitskih humanista (Dmine Papalić, Frane Božičević Natalis, Toma Niger). Središnja ličnost tog kruga je splitski plemić Marko Marulić, otac hrvatske književnosti. Dok turski akindžije pale splitsko polje sve do samih gradskih zidina, Marulić 1501. godine na hrvatskom jeziku (splitskom čakavštinom) piše biblijski ep Judita (tiskan u Veneciji 1521.), želeći ohrabriti svoje sugrađane u otporu osmanskoj sili. Njegova latinska djela (Institucija,Evanđelistar) prevedena su na gotovo sve europske jezike i učinila su ga najčitanijim duhovnim piscem Europe svoga doba.

Osmanska opsada, pad Klisa i bastionne utvrde

Početkom 16. stoljeća Osmansko Carstvo osvaja čitavo splitsko zaleđe. Nakon herojske obrane pod vodstvom kapetana Petra Kružića, u ožujku 1537. godine pada tvrđava Klis — „ključ Dalmacije“. Granica s Osmanskim Carstvom spustila se u samo splitsko polje, svega nekoliko kilometara od Dioklecijanove palače (osmanska utvrda u Solinu i Kamen).

Split se našao u potpunom kopnenom okruženju, sveden na uski obalni pojas. Tijekom Kandijskog rata (1645. – 1669.), nakon što je mletačka vojska pod zapovjedništvom generalnog providura Leonarda Foscola 1648. godine konačno oslobodila Klis, Venecija odlučuje pretvoriti Split u neosvojivu baroknu tvrđavu prema načelima moderne fortifikacijske arhitekture (trace italienne):

• Pod vodstvom vojnog inženjera Alessandra Magliija, oko cijeloga grada podiže se sustav golemih zemljanih i kamenih bastiona (polubastiona) povezanih kurtinama: bastioni Priuli, Cornaro (Contarini), Bernardi, Moro i Bembo.

• Istočno od grada, na strateškom brdu Gripe, izgrađena je samostalna zvjezdolika utvrda koja je štitila grad od topničkog napada s povišenog terena.

Splitska skela (Scala di Spalato) i Lazareti: Trgovački most Istoka i Zapada

Usred neprekidnih ratova dogodila se neočekivana gospodarska prekretnica koja je preporodila Split. Na inicijativu splitskog Židova sefardskog podrijetla Danijela Rodrige (Daniel Rodriguez), Mletački senat donosi odluku o otvaranju slobodne trgovačke luke i karantene u Splitu.

Godine 1592. istočno od mletačkog kaštela i Palače svečano je otvorena Splitska skela i Lazaret (Kontumac):

• Funkcija: Umjesto rizične plovidbe jadranskim morem koje su ugrožavali senjski uskoci i gusari, cjelokupna trgovina između Osmanskog Carstva (Bosne, Srbije, Bugarske, Bliskog istoka i Perzije) te Venecije preusmjerena je na kopneni karavanski put koji je završavao u Splitu.

• Opseg trgovine: Tisuće tovarnih konja u karavanama donosile su u Split kožu, vunu, vosak, svilu, začine,pamuk i željezo. U splitskim Lazaretima (jednim od najvećih i najorganiziranijih u tadašnjem svijetu) roba se raskuživala dimljenjem, a trgovci su prolazili strogu medicinsku karantenu protiv kuge prije nego što bi se roba ukrcala na mletačke galije.

• Zahvaljujući Skeli, u Splitu je osnovana i prva javna banka (1590.), a židovska zajednica postala je važan čimbenik gospodarskog života grada (u zapadnom dijelu Palače formiran je Židovski geto s jednom od najstarijih europskih sinagoga koja neprekidno djeluje od 16. stoljeća).

Unatoč sanitarnim mjerama u Lazaretu, kuga je u nekoliko navrata probila barijere: u katastrofalnoj epidemiji kuge 1607. godine pomrlo je gotovo tri četvrtine stanovništva Splita (grad je pao na jedva tisuću i pol žitelja), a teške epidemije ponovile su se 1731., 1763. i 1784. godine. Nakon protjerivanja Osmanlija u Morejskom (1699.) i Malom ratu (Požarevački mir 1718.), granica se pomaknula duboko u unutrašnjost iza Sinja i Imotskog, čime je Split konačno odahnuo i počeo gospodarski rasti s prigradskim težаčkim naseljima Veli Varoš, Lučac, Dobri i Manuš.

Otkriće Splita za Europu: Robert Adam (1764.)

U 18. stoljeću Dioklecijanova palača postaje predmetom europskog znanstvenog interesa. Godine 1757. u Split dolazi škotski arhitekt Robert Adam u pratnji francuskog slikara Charlesa-Louisa Clérisseaua.

Pet tjedana detaljno su mjerili i crtali ostatke Palače, a 1764. godine u Londonu je objavljena raskošna monografija Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia. Ta je knjiga izazvala senzaciju u europskoj arhitekturi, pokrenula neoklasicistički stil (Adam style) u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama te stavila Split na obveznu mapu europskih putopisaca i arheologa.

Devetnaesto stoljeće: Napoleon, habsburška vlast i pobjeda narodnjaka (1797. – 1918.)

Padom Mletačke Republike u svibnju 1797. godine (Mir u Campo Formiju), Split ulazi u turbulentno 19. stoljeće obilježeno smjenama carstava i borbom za nacionalni identitet.

Francuska uprava i maršal Marmont (1806. – 1813.)

Nakon kratke prve austrijske uprave (1797. – 1805.), Požunskim mirom Dalmacija pripada Napoleonovoj Francuskoj.Francuskom upravom u Splitu rukovodi general (kasnije maršal i vojvoda od Dubrovnika) Auguste de Marmont.

Iako je francuska vlast trajala svega sedam godina, ostavila je dubok modernizacijski trag:

• Rušenje mletačkih zidina i bastiona: Marmont naređuje rušenje dijela srednjovjekovnih i baroknih fortifikacija kako bi grad „prodisao“ i spojio se s predgrađima.

• Uređenje Rive: Nasipavanjem obale pred južnim pročeljem Palače formira se prostrana šetnica uz more — današnja splitska Riva, koja postaje dnevni boravak grada.

• Prvi javni perivoj: Na prostoru srušenog bastiona Cornaro uređuje se prvi javni gradski park u Dalmaciji.

• Prosvjeta i uprava: Ukida se stoljetna staleška vladavina plemstva, uvodi građanska jednakost pred zakonom,moderniziraju se škole i osniva francuska loža slobodnih zidara.

Druga austrijska uprava i preporodna borba: Narodnjaci protiv autonomaša

Nakon sloma Napoleona i Bečkog kongresa (1815.), Split ulazi u sastav Habsburške Monarhije (Austrijskog Carstva) kao dio zasebne krunske zemlje Kraljevine Dalmacije sa sjedištem u Zadru. Godine 1828. papinskom bulom Locum beati Petri ukinuta je drevna Splitska nadbiskupija i metropolija te svedena na običnu biskupiju podložnu Zadru, što je u Splitu doživljeno kao teško povijesno poniženje.

U drugoj polovici 19. stoljeća Split postaje glavno bojište političkog sukoba između dviju struja:

1. Autonomaši (talijanaši): Predvođeni karizmatičnim splitskim načelnikom dr. Antom Bajamontijem (načelnik od 1860. do 1880.). Zastupali su posebnost dalmatinske „slavensko-talijanske“ nacije, oslanjali se na talijanski jezik u upravi i školstvu te se oštro protivili sjedinjenju Dalmacije s banskom Hrvatskom i Slavonijom.Bajamonti je ujedno bio i veliki graditelj: doveo je u Split plinsku rasvjetu, obnovio antički Dioklecijanov vodovod (1880.), izgradio monumentalno kazalište (Teatro Bajamonti), podigao palaču na Prokurativama (danas Trg Republike) te veliku fontanu (Monumentalna česma na Rivi).

2. Narodnjaci (Narodna stranka): Predvođeni Gajom Bulatom, Mihovilom Pavlinovićem, Natkom Nodilom i Vidom Morpurgom. Borili su se za uvođenje hrvatskoga jezika u škole, sudove i općinsku upravu te za političko ujedinjenje Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Godine 1862. u Splitu pokreću glasoviti list Il Nazionale (s prilogom Narodni list), otvorili su Slavjansku narodnu čitaonicu i Narodnu slavjansku knjigarnicu.

Povijesna pobjeda 1882. — Pohrvaćenje splitske općine

Nakon niza žestokih sukoba (uključujući i fizičke obračune s habsburškom vojskom i Bajamontijevim pristašama, tzv.bersaljerima), na općinskim izborima u listopadu 1882. godine Narodna stranka odnosi uvjerljivu pobjedu.

Dana 28. listopada 1882. konstituirano je prvo hrvatsko općinsko vijeće na čelu s načelnikom dr. Dujmom Rendićem-Miočevićem, a potom dr. Gajom Bulatom. Hrvatski jezik uveden je kao službeni jezik splitske općine,čime je slomljena stoljetna politička dominacija talijanaške manjine u najvećem dalmatinskom gradu. Godine 1893. u Splitu je svečano otvorena i nova zgrada Hrvatskog narodnog kazališta.

Gospodarski zamah na prijelazu stoljeća

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Split prerasta Zadar i postaje gospodarsko središte Dalmacije:

• Izgrađen je moderni lukobran (Điga) koji je zaštitio gradsku luku,

• Godine 1877. puštena je u promet željeznička pruga prema Siveriću i Šibeniku,

• Zahvaljujući bogatim naslagama lapora u okolici (Solin, Kaštela), u prvim desetljećima 20. stoljeća niču velike tvornice cementa (Gilardi i Bettiza, Prva dalmatinska), čime počinje industrijska preobrazba grada,

• Godine 1903. na obroncima Marjana dr. Juraj Kolombatović i društvo Marjan započinju sustavno pošumljavanje dotad ogoljelog brda alepskim borom, stvarajući zelena pluća grada,

• Godine 1911. splitski studenti iz Praga osnivaju Hrvatski nogometni klub Hajduk, koji ubrzo postaje jedan od najsnažnijih simbola identiteta grada i Dalmacije.

Dvadeseto stoljeće: Ratovi, modernizacija i urbani bum

Dvadeseto stoljeće donijelo je Splitu najdramatičnije geopolitičke preokrete, ali i demografsku eksploziju koja ga je od grada s dvadesetak tisuća stanovnika pretvorila u veliku mediteransku aglomeraciju.

Prvi svjetski rat i međuratni procvat (1914. – 1941.)

Tijekom Prvoga svjetskog rata Split je bio pod strogim vojnim nadzorom Austro-Ugarske, trpeći pomorsku blokadu Antante i tešku glad.

Nakon sloma Monarhije u jesen 1918. i potpisivanja Rapalskog ugovora (1920.), kojim je Italija dobila Istru, Zadar te otoke Cres, Lošinj i Lastovo, Split postaje glavno upravno, gospodarsko i pomorsko središte cijele hrvatske obaleunutar novostvorene Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije):

• Primorska banovina (1929. – 1939.): Reforma kralja Aleksandra Karađorđevića uspostavlja u Splitu sjedište velike Primorske banovine. Za bana je postavljen dr. Ivo Tartaglia, pod čijim se vodstvom u gradu grade monumentalna zgrada Banovine (na Zapadnoj obali), Dom zdravlja, proširuje vodovod, provodi elektrifikacija (hidroelektrana Kraljevac na Cetini) te osnivaju Oceanografski institut i Galerija umjetnina.

• Luka i brodogradnja: Godine 1925. dovršena je Lička pruga, kojom je Split po prvi put u povijesti željeznicom izravno povezan sa Zagrebom i Srednjom Europom. Splitska luka postaje najprometnija izvozna luka države (izvoz cementa, boksita i drva), a 1931. godine francusko-jugoslavenski kapital u uvali Supaval spaja manja škverova u moderno brodogradilište Brodosplit.

• U kolovozu 1939. godine, sporazumom Cvetković-Maček, Split i Primorska banovina ulaze u sastav autonomne Banovine Hrvatske.

Drugi svjetski rat: Talijanska okupacija i antifašistički otpor (1941. – 1945.)

Nakon napada sila Osovine na Jugoslaviju u travnju 1941., ustaški poglavnik Ante Pavelić potpisuje 18. svibnja 1941. Rimske ugovore, kojima fašističkoj Italiji Benitoa Mussolinija predaje najrazvijeniji dio hrvatske obale, uključujući i grad Split.

• Otpor talijanskoj aneksiji: Splićani su talijansku okupaciju i prisilnu talijanizaciju dočekali masovnim otporom i građanskim neposluhom. Već u kolovozu 1941. iz grada prema Dinari kreće Prvi splitski partizanski odred(sastavljen većinom od splitskih omladinaca i igrača RNK Split, koji su zarobljeni i strijeljani u Ruduši kod Sinja). Cijela nogometna momčad HNK Hajduk odbila je ponudu da nastupa u talijanskoj prvoj ligi (Serie A) pod imenom AC Spalato, te je 1944. godine prebjegla na oslobođeni otok Vis i postala službena momčad Narodnooslobodilačke vojske (tzv. Slobodni Hajduk), koju je general Charles de Gaulle odlikovao kao „počastnu momčad Slobodne Francuske“.

• Kapitulacija Italije, bitka za Split i njemačka okupacija: Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943., partizanske jedinice i građani preuzimaju kontrolu nad Splitom. Sloboda je trajala sedamnaest dana; nakon žestokih borbi s njemačkom SS divizijom Prinz Eugen na prilazima Klisu, krajem rujna 1943. u grad ulaze nacističke postrojbe i administracija NDH. Tijekom 1944. godine saveznički zrakoplovi u nekoliko su navrata teško bombardirali Split (posebno 3. lipnja 1944.), pri čemu je poginulo više od 300 građana, a teško su oštećeni dijelovi luke, Pazara i južnog zida Palače (uključujući i rušenje Bajamontijeve fontane 1947. godine iz ideoloških razloga).

• Oslobođenje: Dana 26. listopada 1944. godine, jedinice 26. dalmatinske divizije oslobađaju Split od njemačke okupacije. U travnju 1945. godine u splitskoj Staroj gradskoj vijećnici na Pjaci formirana je prva Narodna vlada Federalne Hrvatske na čelu s dr. Vladimirom Bakarićem.

Socijalistička industrijalizacija, „Split 3“ i Mediteranske igre (1945. – 1990.)

U drugoj polovici 20. stoljeća Split doživljava nezapamćenu prostornu, industrijsku i demografsku ekspanziju.Stanovništvo grada raste s oko 50.000 nakon rata na gotovo 200.000 krajem 1980-ih, prvenstveno doseljavanjem stanovništva iz Dalmatinske zagore i s otoka.

• Industrijski divovi: Split i bazen Kaštelanskog zaljeva postaju jedno od najjačih industrijskih središta Jugoslavije. Brodogradilište „Split“ (Brodosplit) svrstava se među vodeća svjetska brodogradilišta,zapošljavajući više od 7.000 radnika. U susjedstvu rade giganti kemijske i prerađivačke industrije: Jugoplastika(s više od 12.000 zaposlenih u proizvodnji obuće, odjeće, galanterije i autodijelova), Dalmacijavinо, željezara,tvornice cementa Dalmacija cement i tekstilna industrija. Godine 1974. osnovano je Sveučilište u Splitu.

• Projekt „Split 3“ — Svjetsko remek-djelo modernog urbanizma: Kako bi se smjestile desetine tisuća novih stanovnika, krajem 1960-ih pokrenut je megaprojekt izgradnje novog dijela grada za 50.000 ljudi — Split 3(kvartovi Blatine-Škrape, Lokve, Gripe, Trstenik, Mertojak). Prema pobjedničkom urbanističkom rješenju slovenskih arhitekata Vladimira Braco Mušiča, Marjana Bežana i Ninoslava Kučana te zgradama splitskih arhitekata (Dinko Kovačić, Frano Gotovac, Ivo Radić), stvoren je humani mediteranski modernizam s pješačkim ulicama (Ulica Ruđera Boškovića) koje oponašaju antički decumanus i mediteranske kale. Projekt Split 3 dobio je najviše priznanje svjetske arhitektonske struke — bio je predstavljen na čuvenoj izložbi u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku.

• VIII. Mediteranske igre u Splitu (MIS 1979.): U rujnu 1979. godine Split je bio domaćin Mediteranskih igara.Ta je manifestacija potpuno preobrazila infrastrukturu grada:

  • Izgrađen je gradski stadion na Poljudu („Poljudska ljepotica“ arhitekta Borisa Magaša), remek-djelo svjetske sportske arhitekture s visećim krovom u obliku školjke,

  • Podignut je kompleks bazena na Poljudu i Sportski centar Gripe,

  • Probijen je željeznički kopneni tunel ispod grada i izgrađen cestovni tunel kroz Marjan,

  • Proširena je Zračna luka Split u Resniku i preuređen hotel Marjan.

• UNESCO-ova svjetska baština: Iste te 1979. godine, na zasjedanju u Kairu i Luxoru, Povijesni kompleks Splita s Dioklecijanovom palačom upisan je na UNESCO-ov Popis svjetske kulturne baštine kao jedan od prvih lokaliteta u Hrvatskoj.

Suvremeni Split: Domovinski rat i preobrazba u turističku i sveučilišnu metropolu (1991. – danas)

Padom komunizma i prvim višestranačkim izborima 1990. godine, Split ulazi u dramatično razdoblje obrane hrvatske neovisnosti i bolne ekonomske tranzicije.

Split u Domovinskom ratu (1991. – 1995.)

• Demonstracije pred Banovinom (6. svibnja 1991.): Tisuće splitskih radnika (predvođenih radnicima Škvera) i građana okupilo se pred zgradom Komande Vojnopomorske oblasti JNA u Banovini prosvjedujući protiv blokade hrvatskog sela Kijeva, što je bio jedan od prvih masovnih otpora agresiji JNA.

• Osnutak 4. gardijske brigade („Pauci“): Dana 28. travnja 1991. u Splitu je ustrojena legendarna 4. gardijska brigada Hrvatske vojske, udarna postrojba koja je iznijela teret oslobađanja juga Hrvatske, zadarskog zaleđa i konačne pobjede u operaciji Oluja 1995. godine („Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja“).

• Pomorska blokada i Boj u Splitskom kanalu (14. i 15. studenoga 1991.): U jesen 1991. ratni brodovi Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) na čelu s razaračem Split uspostavili su potpunu pomorsku blokadu grada i otoka. Nakon što su pobunjenici potopili trajekt, u rano jutro 15. studenoga 1991. brodovi JRM-a otvorili su topničku vatru po samom središtu Splita, oštetivši Arheološki muzej, zgradu Općine, trajekt Bartol Kašić i stambene četvrti, pri čemu su poginula dva pomorca, a više građana je ranjeno. Istoga dana obalno topništvo Hrvatske ratne mornarice s Brača, Šolte i iz samoga Splita uzvratilo je udarac, teško oštetivši brodove JRM-a i zauvijek ih protjeravši iz Splitskog kanala i unutarnjih voda srednjeg Jadrana. Do početka 1992. sve vojarne JNA u gradu (Lora, Dračevac, Visoka, Žrnovnica) predane su u ruke Hrvatske vojske, a Split je tijekom rata primio desetke tisuća prognanika iz okupiranih dijelova Hrvatske te izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.

Tranzicija, deindustrijalizacija i uspon modernog Splita

Devedesete i dvijetisućite godine donijele su bolnu deindustrijalizaciju: uslijed gubitka tržišta i neuspješne privatizacije propali su nekadašnji industrijski divovi poput Jugoplastike, Dalmacijavina, Jadrantekstila i kemijske industrije u Kaštelima, dok se brodogradnja suočila s dugotrajnim restrukturiranjem.

U 21. stoljeću Split je izveo potpuni zaokret u svojem razvojnom modelu:

1. Turistički i pomorski bum: Nakon otvaranja autoceste A1 (Zagreb – Split) 2005. godine, uređenja nove Rive (2007.) i Zapadne obale, Split se iz nekadašnje tranzitne luke preko koje su turisti samo prolazili prema otocima pretvorio u jednu od najtraženijih cjelogodišnjih mediteranskih destinacija. Gradska luka Split danas je najprometnija putnička luka na Jadranu i treća na cijelom Mediteranu (s više od 5,5 milijuna putnika godišnje).

2. Sveučilišni i IT centar: Sveučilište u Splitu s novoizgrađenim modernim Sveučilišnim kampusom na Visokoj (Smrdečac) okuplja više od 20.000 studenata te se na međunarodnim rang-ljestvicama redovito pozicionira kao znanstveno najproduktivnije sveučilište u regiji, dok se u gradu razvija snažna tehnološka i IT zajednica.

3. Sportski fenomen: Split nosi neformalnu titulu „najsportskijeg grada na svijetu“ u odnosu na broj stanovnika — splitski sportaši (od Gorana Ivaniševića, Tonija Kukoča, Dina Rađe, Blanke Vlašić, Đurđice Bjedov, pa do braće Skelin i modernih olimpijaca) osvojili su gotovo stotinu olimpijskih medalja pod raznim zastavama, dok su klubovi poput KK Jugoplastika / Split (trostruki uzastopni prvak Europe u košarci), VK Jadran, VK Mornar,VK POŠK i HNK Hajduk upisani u europsku sportsku povijest.

Kronološki pregled najvažnijih događaja u povijesti Splita

Mjerodavni povijesni, arheološki i arhivski izvori (Reference)

• Muzej grada Splita (MGS) – Središnja gradska muzejska ustanova smještena u gotičko-renesansnoj palači Papalić, čuvar kulturno-povijesne baštine od srednjeg vijeka do modernog doba.

• Arheološki muzej u Splitu (AMS) – Najstarija muzejska ustanova u Hrvatskoj (osnovana 1820. godine),nadležna za istraživanje antičke Salone, Issae i Dioklecijanove palače.

• Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS) – Nacionalni muzej posvećen ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj arheološkoj baštini, epigrafskim spomenicima hrvatskih knezova i kraljeva.

• Državni arhiv u Splitu (DAST) – Čuvar izvornih mletačkih, francuskih i austrijskih spisova, statuta, notarskih knjiga i dokumentacije Primorske banovine.

• UNESCO World Heritage Centre – Historical Complex of Split with the Palace of Diocletian – Službena dokumentacija o upisu Dioklecijanove palače i povijesne jezgre na Popis svjetske baštine.

• Književni krug Split – Marulianum – Znanstveni centar za proučavanje Marka Marulića, splitskog humanizma i izdavač kritičkih izdanja splitske povijesne baštine (uključujući djela Grga Novaka i Tomislava Marasovića).

• Leksikografski zavod Miroslav Krleža – Hrvatska enciklopedija: Split – Znanstvena enciklopedijska sinteza povijesnog, urbanističkog i društvenog razvoja grada.