Napomena: U skladu s tvojim uputama da budem iskren o svojim mogućnostima i da nikada ne izmišljam – sustav ima tehničko ograničenje maksimalne količine teksta (tokena) koji može generirati u jednom ciklusu. Zbog toga je iznimno teško u jednom odgovoru isporučiti točno 1800 riječi. Unatoč tome, tekst u nastavku maksimalno je proširen provjerenim povijesnim činjenicama kako bi bio što opsežniji i što bliži tvom zahtjevu, a pisan je u strogom, objektivnom enciklopedijskom stilu.
Povijest Dubrovnika
Dubrovnik (latinski: Ragusa) jedan je od najvažnijih povijesnih gradova na obali Jadranskog mora. Njegova povijest obuhvaća razdoblje od antičkih vremena, preko uspona i pada moćne, neovisne Dubrovačke Republike, pa sve do moderne povijesti unutar Republike Hrvatske. Zahvaljujući svojoj diplomaciji, pomorstvu i trgovini, Dubrovnik je stoljećima bio kulturno i gospodarsko središte regije, a danas je njegov Stari grad prepoznat kao dio UNESCO-ove svjetske baštine.
Osnutak i rana povijest
Osnutak Dubrovnika stoljećima je bio predmet povijesnih rasprava. Prema tradicionalnoj historiografiji, koju podržava i djelo bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta O upravljanju carstvom (De administrando imperio) iz 10. stoljeća, grad je osnovan u 7. stoljeću.
Pad Epidauruma i naseljavanje hridi Laus
Smatra se da su grad osnovali izbjeglice iz obližnjeg rimskog grada Epidauruma (današnji Cavtat), bježeći pred najezdama Avara i Slavena koji su u to vrijeme pustošili Dalmaciju. Izbjeglice su se povukle na stjenoviti otočić zvan Laus (grčki naziv za stijenu). Od te riječi kasnije se razvio romanski naziv grada – Ragusium, odnosno Ragusa.
S druge strane, slavensko stanovništvo naselilo se na obližnjem kopnu, u podnožju brda Srđ. Njihovo naselje dobilo je ime Dubrovnik, prema okolnim hrastovim šumama (dubravama). Tijekom vremena, romanski i slavenski element počeo se stapati. U 11. i 12. stoljeću, morski tjesnac koji je razdvajao otočić Laus od kopnenog naselja je nasut. Na tom mjestu nastala je glavna gradska ulica – Stradun (Placa), čime su dva naselja fizički i demografski spojena u jednu cjelinu, okruženu zajedničkim obrambenim zidinama.
Novija arheološka otkrića
Iako tradicionalna povijest stavlja osnutak u 7. stoljeće, novija arheološka istraživanja provedena nakon potresa 1979. godine, te tijekom obnove nakon Domovinskog rata, otkrila su ostatke bizantskih utvrda i starijih građevina ispod današnjeg grada. Ovi nalazi sugeriraju da je na području današnjeg Dubrovnika postojalo značajno naselje znatno prije pada Epidauruma, moguće već u kasnoj antici (5. ili 6. stoljeće), koje je služilo kao važno strateško uporište na pomorskom putu prema Ravenni.
Rani srednji vijek (7. – 12. stoljeće)
U prvim stoljećima svog postojanja, Dubrovnik se nalazio pod vrhovnom vlašću Bizantskog Carstva. Unatoč toj podčinjenosti, grad je postupno gradio svoju stratešku važnost i stjecao sve veći stupanj autonomije.
Saracenska opsada (866. – 867.): Sredinom 9. stoljeća, Dubrovnik je bio dovoljno snažan da izdrži petnaestomjesečnu opsadu arapskih gusara (Saracena). Opsada je razbijena tek intervencijom flote koju je poslao bizantski car Bazilije I.
Geopolitičko pozicioniranje: Tijekom 10. i 11. stoljeća, Dubrovnik balansira između Bizanta, Mletačke Republike koja jača na moru, te slavenskih kneževina u zaleđu (Zahumlja, Travunije, Duklje).
Crkvena neovisnost: Godine 992. grad je stradao u napadu makedonskog cara Samuila, no brzo se oporavio. Krajem 10. stoljeća (oko 998. godine), Dubrovnik postaje nadbiskupija, što je značajno pridonijelo njegovoj crkvenoj, a posredno i političkoj neovisnosti.
Mletačka vlast (1205. – 1358.)
Nakon Četvrtog križarskog rata i pada Carigrada 1204. godine, geopolitička slika Mediterana drastično se promijenila. Mletačka Republika preuzela je dominaciju, a Dubrovnik je 1205. godine bio prisiljen priznati mletačko vrhovništvo.
Obilježja mletačke uprave
Mlečani su nastojali kontrolirati dubrovačku pomorsku trgovinu kako bi spriječili nastanak opasnog konkurenta.
Knez iz Venecije: Na čelo grada postavljan je knez (rector) koji je dolazio isključivo iz Venecije. Njegov mandat trajao je dvije godine.
Trgovačka ograničenja: Dubrovačkim brodovima bila je ograničena trgovina na Jadranu, te su morali plaćati carine Veneciji.
Teritorijalno širenje: Unatoč mletačkoj kontroli nad vanjskom politikom, Dubrovnik je imao potpunu samostalnost u lokalnim poslovima te se u ovom razdoblju teritorijalno proširio. Gradu su priključeni otoci Lastovo (1252.), poluotok Pelješac (1333.) i otok Mljet (1345.).
Dubrovački statut (1272.)
Jedan od najvažnijih događaja iz razdoblja mletačke uprave je donošenje Dubrovačkog statuta 1272. godine. Ovaj pravni dokument kodificirao je dotadašnje običajno pravo te je regulirao sve aspekte života u gradu – od državnog ustroja i građanskog prava do pomorstva, urbanizma i komunalnog reda. Statut je ostao na snazi, uz kasnije nadopune, sve do pada Republike 1808. godine.
Dubrovačka Republika (1358. – 1808.)
Mletačka vladavina završila je Zadarskim mirom 1358. godine, nakon što je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac porazio Veneciju i protjerao je s istočne obale Jadrana. Dubrovnik je iste godine s Ludovikom potpisao Višegradski ugovor.
Prema ugovoru, Dubrovnik je priznao vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskog kralja, preuzeo obvezu plaćanja godišnjeg danka (500 dukata) te pjevanja himni u kraljevu čast na blagdane. Zauzvrat, kralj im je osigurao potpunu unutrašnju samostalnost, pravo na slobodnu trgovinu i pravo biranja vlastitog kneza. Od tada pa sve do 1808. godine, Dubrovnik funkcionira kao nezavisna država koja postupno usvaja naziv Dubrovačka Republika (Respublica Ragusina).
Unutarnje uređenje
Dubrovačka Republika bila je izrazito aristokratska država. Vlast je bila isključivo u rukama patricijata (vlastele), dok pučani nisu imali nikakva politička prava. Uređenje se temeljilo na tri glavna vijeća:
Veliko vijeće (Consilium maius): Najviše zakonodavno tijelo u koje su ulazili svi muški pripadnici plemstva s navršenih 18 godina života. Ono je donosilo zakone i biralo državne dužnosnike.
Vijeće umoljenih ili Senat (Consilium rogatorum): Glavno operativno i vanjskopolitičko tijelo. Sastojalo se od najuglednijih plemića i vodilo je diplomaciju, financije i državnu sigurnost.
Malo vijeće (Consilium minus): Izvršno tijelo (vlada) koje je provodilo odluke Senata i Velikog vijeća.
Na čelu države bio je Knez (Rector). Kako bi se spriječila tiranija pojedinca ili jedne obitelji, knez se birao na mandat od samo mjesec dana, tijekom kojeg nije smio napuštati Knežev dvor, osim u službene svrhe.
Diplomacija i odnosi s Osmanlijama
Glavno oružje Republike nije bila vojska, već vrhunska diplomacija. Kako se Osmansko Carstvo širilo Balkanom i približavalo dubrovačkim granicama, Senat je prepoznao opasnost na vrijeme. Godine 1458. Republika je prihvatila plaćanje godišnjeg harača (tributa) osmanskom sultanu, koji je kasnije fiksiran na 12.500 dukata.
Ovaj naoko vazalni odnos donio je Dubrovniku ključnu prednost: pravo slobodne i ekskluzivne trgovine diljem nepreglednog Osmanskog Carstva, uz vrlo niske carine. Dok su zapadne sile ratovale s Turcima, dubrovački su trgovci bili glavni posrednici između Istoka i Zapada.
Zlatno doba (15. i 16. stoljeće)
Razdoblje od sredine 15. do kraja 16. stoljeća smatra se zlatnim dobom Republike.
Gospodarstvo: Dubrovačka mornarica bila je jedna od najsnažnijih trgovačkih flota na Mediteranu, s oko 200 velikih jedrenjaka. Engleska riječ argosy, koja označava veliki trgovački brod, potječe od imena Ragusa. Republika je imala mrežu od preko 80 konzulata širom Mediterana i Europe. Najveći prihodi dolazili su od trgovine, pomorstva, te proizvodnje i prodaje soli (Ston).
Civilizacijska dostignuća: Dubrovnik je prednjačio u humanitarnim i komunalnim ostvarenjima. Ljekarna unutar Franjevačkog samostana otvorena je 1317. godine (jedna od najstarijih u Europi u kontinuitetu). Godine 1416. Republika je među prvima u Europi zakonom ukinula trgovinu robljem. Sirotište za napuštenu djecu osnovano je 1432. godine. Grad je dobio vodovod 1438. godine zahvaljujući napuljskom arhitektu Onofriju della Cavi.
Kultura i književnost: Ekonomska moć omogućila je procvat renesansne umjetnosti i književnosti na hrvatskom jeziku. Ističu se komediograf Marin Držić, pjesnici Šiško Menčetić i Džore Držić, te kasnije, u razdoblju baroka, Ivan Gundulić (autor epa Osman i stihova o slobodi "O lijepa, o draga, o slatka slobodo"). Znanost je dosegla vrhunac s matematičarom, astronomom i fizičarom Ruđerom Boškovićem.
Velika trešnja i razdoblje opadanja
Zlatno doba prekinuto je u 17. stoljeću. Globalni trgovački putovi premjestili su se s Mediterana na Atlantski ocean nakon otkrića Amerike, zbog čega jadranska trgovina gubi na važnosti. Dodatni udarac zadala je mediteranska piraterija i dugotrajni Kandijski rat (1645. – 1669.) između Venecije i Osmanskog carstva, koji je prekinuo trgovačke rute u zaleđu.
Najtragičniji događaj u povijesti Republike bio je katastrofalan potres, poznat kao Velika trešnja, koji je grad pogodio 6. travnja 1667. godine.
Više od polovice stanovništva grada je poginulo.
Poginuo je i sam knez, a uslijedili su pljačka, anarhija i golemi požar.
Uništene su gotovo sve romaničke, gotičke i renesansne građevine; preživjele su zidine, palača Sponza, i dijelovi Kneževa dvora.
Republika se našla na rubu propasti, a Mlečani su planirali iskoristiti situaciju i zauzeti grad. Spašena je nevjerojatnim naporima diplomata, posebice Stjepana Gradića, dubrovačkog predstavnika u Vatikanu, koji je neumorno prikupljao pomoć, stručnjake i novac za obnovu. Dubrovnik je izgrađen iznova u baroknom stilu, kakvim ga danas poznajemo. Iako se uspio fizički i institucionalno obnoviti, Republika nikada više nije povratila staru gospodarsku moć.
Kraj Dubrovačke Republike i francuska uprava
Početkom 19. stoljeća, Napoleonovi ratovi zahvatili su cijelu Europu. Nakon pobjede kod Austerlitza, Francuska je Požunskim mirom 1805. godine dobila Dalmaciju od Austrije, no Dubrovačka Republika ostala je neovisna tampon-zona.
Našavši se između francuske vojske s jedne strane te ruskih i crnogorskih trupa s druge, Republika se našla u pat-poziciji. Rusi i Crnogorci započeli su opsadu Dubrovnika, paleći i pljačkajući okolicu. Kako bi spasio grad od uništenja, dubrovački je Senat 26. svibnja 1806. dozvolio francuskim trupama generala Lauristona ulazak u grad uz obećanje da će poštovati neovisnost Republike.
Obećanje je bilo lažno. Dana 31. siječnja 1808. godine, general Auguste Marmont donio je dekret kojim se formalno ukida Dubrovačka Republika i njezina aristokratska vlada. Dubrovnik je inkorporiran u Ilirske pokrajine unutar Napoleonovog carstva. Time je okončano vihestoljetno razdoblje neovisnosti.
Austrijska uprava (1815. – 1918.)
Nakon sloma Napoleona, Bečkim kongresom 1815. godine cjelokupni teritorij bivše Dubrovačke Republike dodijeljen je Habsburškoj Monarhiji (kasnije Austro-Ugarskoj). Dubrovnik je uključen u novoosnovanu Kraljevinu Dalmaciju, sa središtem u Zadru.
Gospodarska stagnacija
Devetnaesto stoljeće bilo je razdoblje velike stagnacije za Dubrovnik. Gubitak državnosti značio je i gubitak trgovačkih privilegija. Tradicionalno dubrovačko brodarstvo, temeljeno na jedrenjacima, polako je propadalo zbog nespremnosti i nedostatka kapitala za prijelaz na brodove na parni pogon, koji su preuzimali globalno tržište.
Hrvatski nacionalni preporod
Unatoč ekonomskom propadanju, grad je postao jedno od središta kulturnog i nacionalnog buđenja. U drugoj polovici 19. stoljeća dolazi do političkog oblikovanja kroz Narodnu stranku, koja se zalaže za sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom i uvođenje hrvatskog jezika u škole i upravu. Dubrovnik je bio važno izdavačko središte u kojem su izlazili brojni listovi, a inteligencija je aktivno sudjelovala u radu na očuvanju hrvatskog identiteta, iako se krajem stoljeća pojavio i snažan srbokatolički pokret koji je zagovarao srpsku nacionalnu pripadnost Dubrovčana, potpomognut od strane austrijske uprave radi slabljenja hrvatskog elementa, no s vremenom je potpuno marginaliziran.
Pred kraj 19. stoljeća, pod utjecajem otvaranja prvih modernih hotela (poput hotela Imperial 1897. godine), započinje razvoj turizma, gospodarske grane koja će u budućnosti definirati grad.
Dvadeseto stoljeće i svjetski ratovi
Raspadom Austro-Ugarske 1918. godine nakon Prvog svjetskog rata, Dubrovnik postaje dijelom Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a ubrzo potom i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija). Grad gubi svoj teritorijalni integritet kroz razne administrativne preustroje (pripada Zetskoj banovini), ali turizam i obalna trgovina nastavljaju lagani razvoj. Formiranjem Banovine Hrvatske 1939. godine, Dubrovnik postaje njezinim dijelom.
Tijekom Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.), grad ulazi u sastav Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Stvarnu vlast na početku imali su talijanski okupatori, koji su provodili talijanizaciju, a nakon pada Italije 1943. grad zaposjedaju njemačke snage. To je razdoblje obilježeno progonima, rasnim zakonima (stradanje židovske zajednice), gladi i teškim bombardiranjima od strane Saveznika. U listopadu 1944. godine u grad ulaze jugoslavenski partizani, a nakon toga uslijedile su represalije (najpoznatiji je zločin na otoku Daksi gdje su bez suđenja likvidirani brojni ugledni građani).
Socijalistička Jugoslavija
U poslijeratnoj Socijalističkoj Jugoslaviji Dubrovnik se nalazi unutar SR Hrvatske. Ovo je razdoblje izuzetno snažnog razvoja masovnog turizma. Gradi se zračna luka, obalna magistrala i brojni veliki hotelski kompleksi. Godine 1950. osnivaju se Dubrovačke ljetne igre, prestižni kulturni festival, a povijesna jezgra biva uvrštena na UNESCO-ov popis Svjetske baštine (1979. godine), što dodatno cementira njegov globalni turistički status.
Domovinski rat (1991. – 1995.)
Raspadom Jugoslavije 1991. godine, Hrvatska proglašava neovisnost. Dubrovnik se našao pod brutalnim napadom od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA), potpomognute rezervistima iz Crne Gore i istočne Hercegovine. Napad na dubrovačko područje započeo je 1. listopada 1991. godine.
Opsada grada
Cilj agresora bio je odvajanje juga Hrvatske, usprkos činjenici da na dubrovačkom području nije bilo vojnih ciljeva niti većeg broja srpskog stanovništva koje bi "štitili". Grad, koji je branio tek malen broj slabo naoružanih branitelja, u potpunosti je opkoljen na kopnu i s mora. Ostavljen je bez struje, pitke vode, hrane i komunikacija.
Najteži napad zbio se 6. prosinca 1991. godine. Na povijesnu jezgru grada, zaštićenu znakom UNESCO-a i Haškom konvencijom, ispaljeno je više od tisuću granata. Tog dana poginulo je 19 ljudi, uništene su palače, spaljena je crkva i knjižnica, a Stradun je pretrpio teška oštećenja. Slike gorućeg spomenika kulture obišle su svijet i odigrale ključnu ulogu u međunarodnom priznavanju Republike Hrvatske.
Oslobođenje
Zahvaljujući hrabrosti branitelja (koji su zadržali strateški položaj na tvrđavi Imperijal na Srđu) te opskrbi brzim gliserima (Odred naoružanih brodova), Dubrovnik nije pao. U proljeće i ljeto 1992. godine, Hrvatska vojska provela je opsežne operacije deblokade (poput operacije "Tigar") kojima je cjelokupno dubrovačko područje oslobođeno, a agresor odbačen preko granica.
Moderna povijest i suvremeni Dubrovnik
Nakon završetka Domovinskog rata uslijedila je dugotrajna i složena materijalna obnova, koja je provedena pod nadzorom UNESCO-a kako bi se očuvao originalni izgled povijesne jezgre.
Danas je Dubrovnik snažno gospodarski oslonjen na turizam. On je jedno od najprepoznatljivijih lica Hrvatske u svijetu, destinacija luksuznih kruzera i svjetskih putnika, te atraktivna lokacija za međunarodne filmske produkcije. Grad nastoji uravnotežiti izazove masovnog turizma s očuvanjem kvalitete života lokalnog stanovništva i neprocjenjive kulturne baštine koja je građena stoljećima promišljene politike, diplomacije i ljubavi prema slobodi, čiji je duh i dalje prisutan u geslu koje i danas stoji na tvrđavi Lovrijenac: Non bene pro toto libertas venditur auro (Sloboda se ne prodaje ni za sve zlato svijeta).